16 October 2012, Aleksandar Mihalyi, WAM
Portrait (hr)

Heiner Goebbels

Ove godine obilježavamo jednu od značajnih novo glazbenih obljetnica, koja prema potpisniku ovih redova zahtjeva obvezno upoznavanje s jednim od najsnažnijih suvremenih kreativnih osobnosti glazbe, glazbenog teatra, pa i umjetnosti uopće. Kada odbacimo uske nacionalne marketinge i neutemeljeno brendiranje nekih imena, malo umjetnika ostaje po strani s nedvosmislenim priznanjem iskazanom njihovom radu od vodećih i nespornih protagonista umjetnosti uopće, te još manje onih čije je djelovanje toliko bogato i teško za definirati. Riječ je o Heineru Goebbelsu (r. 17. kolovoza 1952., Neustadt/Weinstrasse). Upoznat ćemo ga ponajprije kao skladatelja koji, temeljem i površnog uvida u njegovu biografiju, gotovo lakoćom obavlja sizifovsku zadaću integriranja kazališnih iskustava te onih u filmu, radiju, medijima općenito i baletu sa skladateljskim radom. Iako je zadnje navedeno opće mjesto pretencioznih suvremenih skladateljskih biografija, ipak je Geobbels po mnogima na zasebnom mjestu, kao onaj koji posve zaslužuje većobjavljeni niz panegirika vodećih pera svjetske kritike.                                                             WAMZagreb, 16. listopada 2012. godine, XIV godište2Goebbels je nakon studija glazbe i sociologije počeo skladati i glazbovati kao sudionik onog dijela art-rock scene koji je anticipirao današnje novo glazbene interese. Vrlo brzo je počeo paralelno raditi na filmu, baletu te u teatru. Ističe da je od formativnih godina bio prije zainteresiran za suvremenu umjetnost nego samo za glazbu. Njegov rad s Alfredom Harthom (1976..-1988..), te uz Chrisa Cutlera u neformalnoj grupi Cassiber (1982.-1992..), danas je čak inspirativniji sudionicima izvan art-rock scene, te čini dio široke njemačke glazbene sastavnice čije su žanrovske granice bile teško ili, češće, nemoguće odredljive. Danas se ta art-rock glazba vrlo često svrstava pod improvised i eksperimentalnu glazbu. Ipak, iz današnje se perspektive može ustvrditi da ga je u najvećoj mjeri formirao rad u teatru uz vodeće redatelje za koje je skladao, te posebno rad s Heinerom Müllerom na njegovim dramskim tekstovima. Bitna odrednica mu je bio i uzor tijekom 1970-ih Hans Eisler (i Brecht) sa svojim pokušajem uključivanja žive glazbe u politiku, te je u Frankfurtu počeo kao skladatelj "slučajne" glazbe sedamdesetih godina, kao dio takozvanog lijevog radikalnog orkestra limenih puhača, Sogenanntes Linksradikales Blasorchester. Glazba je skladana za izvođenje s bendom tijekom demonstracija i političkih događanja kako bi se promicala suradnja s većim brojem ljudi. Poseban interes u Njemačkoj je na sebe skrenuo spomenutom glazbom za radio drame na Müllerove tekstove, budući da je dodavanjem i fizičke dimenzije tekstu (zvučanje i glasnoća glasova) i glazbi omogućio intenzivniji odnos s publikom. Tako postignuta sugestibilnost uz korištenje spacijalnosti pažljivijem će slušatelju (i promatraču) Goebbelsa pokazati ne kao poznavatelja jednostavnih psiholoških klišeja, već kao vrsnog poznavatelja semiotike teatra i glazbe. Već i samim slušanjem bi se moglo ustvrditi da je radeći u teatru došao do iscrpljivanja psihološki mogućeg i maestralnim korištenjem spacijalizacije u jednom od zadnjih scenskih djela, pod naslovom "Stifters Dinge", koje je režirao bez protagonista na sceni. Koliko je njegova glazba intrigantna a idiom sugestibilan, govori i postavljanje na opernu scenu njegove skladbe "Surrogate Cities". Također, Goebbels je stvorio nekoliko djela pred-stavljena u širem kontekstu suvremene umjetnosti. Sudjelovao je u Documente X u Kasselu, stvorio zvučne instalacije za Centre Pompidou u Parizu (2000.) i, kao svojevrsnu izvedbenu instalaciju, svoj prvi kazališni komad bez izvođača ili glazbenika, spomenuti "Stifters Dinge" (2007). Uz to, od 1988. godine sklada kontinuirano komornu glazbu za vodeće suvremene ansamble. Puno predaje i piše, a pred kraj 1980-ih počeo je i režirati. Poznavateljima suvremene filozofije i muzikologije bit će indikativna, za njegovu široku edukaciju i djela, lista knjiga koju polaznici njegovih predavanja moraju prethodno dobro upoznati; evo samo poznatih nam prezimena autora: Cox, Nyman, Deleuze, Nietzsche, Schopenhauer, Adorno i Miller (Paul D.) – od svakoga po jedna. Lista glazbenika s kojima je surađivao i surađuje brojčano je impozantna, te intrigira heterogenošću njihove tzv. žanrovske pripadnosti. Podatak, s jedne strane, puno govori o agilnosti, fleksibilnosti i nepredvidljivosti europske novo glazbene scene, a s druge o integrativnim (a ne eklektičkim) sposobnostima samog Goebbelsa. Također, često ističe svoje centralno europske korijene i "povezanost s glazbenom poviješću njemačkog otpora". Naglašava povezanost s improvisedscenom (ne američkim jazzom) i europskim sound umjetnicima.                                                             WAMZagreb, 16. listopada 2012. godine, XIV godište3Radi lakšeg razumijevanja njegovih djela i spomenutih "integrativnih" sposobnosti navedimo i par bitnih značajki njegovog djela. Njegovu integrativnost ne treba shvatiti u duhu Wagnerovog Gesamtkunstwerkea u kome se kombiniraju različite vrste umjetnosti. On sam ističe: "Kod Wagnera se sve miješa i zajedno ide ka istom svršetku. Ono što vidite je isto što i čujete. U mom radu, rasvjeta, riječi, glazba i zvuk su forme za sebe. On što tražim je polifonija elementa gdje sve zadržava svoj integritet, kao 'glas' u nekom djelu polifone glazbe. Moja uloga je sastaviti zajedno te glasove u nečemu novom.“ "Glasovi" su navedena četiri elementa: rasvjeta, riječ, glazba i zvuk. Goebbels tako u svojim djelima, na prvi pogled ili na površno slušanje, niže gotovo nespojivo, inicirajući konstantni angažman publike i slušateljstva u gonetanju osnovne ideje(a). Djelo je tako otvoreno za raznovrsno čitanje. Govoreni ili pjevani tekstovi nisu ni cinični niti banalni, već podastiru raznolike citate iz djela poznatih pisaca. Svatko od njih živi unutar svog osobnog svijeta unatoč tome što oko njih, primjerice u jednom djelu, bijesni Drugi svjetski rat. Ta je osebujna paralelna prisutnost u kontekstu temeljne ideje, gdje se različite sudbine, svjetonazori i prioriteti na taj način međusobno relati-viziraju. Goebbels smatra da ne treba prenositi poruke, već izmijeniti iskustva i inspirirati slušatelja (publiku). Zato kod njega nema djela u kojima se (lažno) homogeniziraju različitosti, a nema ni popularnih postmodernih ili multi-kulti sinteza. Zanimljivo je da Goebbels rijetko i dozirano koristi melodiju, budući da smatra da ona razgrađuje tekst sugeriranjem određene atmosfere.Na kraju, u ovako skraćenom prikazu, treba znati da je Goebbels jedan od rijetkih skladatelja (i redatelja) koji uspješno koristi i sve prisutne novo glazbene prakse, a kod njega je u fokusu umjetnička individualnost protagonista (a ne anonimnost) na sceni (svejedno da li je to glumac, pjevač, instrumentalist ili glazba, rasvjeta, slika, zvuk) a ne redatelj ili skladatelj. Bitna distinkcija, budući da je riječ o suštinskim razlikama u kvalitativnom smislu koje "mediokritetska internacionala" kontinuirano i vješto zlorabi. "Štosne" ideje, banalno kolažiranje, koje je iznjedrila postmoderna, te eksperimenti koji su sami sebi svrhom uz "oslobađanja" zvuka nemaju ni dodirnih točaka s Goebbelsovim umjetnički kreativnim i ponajprije su subverzivni u ovom kontekstu. Radi toga bih preporučio čitateljima da pogledaju neki od DVD-ova (ponajprije zadnji na listi izabranih CD-a i DVD-a) kako bi dobili jasnu sliku ne smo o kreativnoj snazi i fascinantnoj imaginaciji Goebbelsa već i ozbiljnom su-kreativnom radu kompletnog ansambla. U vezi kritika njegovih brojnih djela i posebno fascinantnog iskoraka sa "Stifters Dinge" citirajmo tek dio dviju od njih: "Diljem svijeta kritičari učestalo koriste riječ magično kada opisuju kumulativni efekt 'Stifters Dinge', instalacije koja je prezentirana na lokacijama od Londona do New Yorka i Melbournea u više od 250 predstava do sad, a magija jasno opstaje i prelaskom na audio izdanje.", "Postoji li nešto takvo kao tro-dimenzionalna glazba? Može li je biti? Ako da, "Stifters Dinge" pripada toj utopijskoj kategoriji." Ovakva mišljenja, uz brojne druge osvrte koji izrijekom govore o "raskidanju pravila", "krajnje hipnotička i nezaboravna" ili "izuzetno glazbeno iskustvo" ukazuju na značaj, a nama ostaje posvetiti se izučavanju tog iznimnog opusa. Na kraju tek konstatacija: nemoguće je i gotovo pretenciozno s tek ovoliko riječi smatrati da je Goebels predstavljen, no to će najbolje učiniti njegova diskografija.

http://www.wam.hr/sadrzaj/aktivni_sadrzaj/pdf/WAM-2012_Goebbels_Mihalyi.pdf