18 October 2013, RASTKO IVANOVIĆ, B92
Review (sr)

45. BEMUS: Songs of Wars I Have Seen

Govoreći o svojoj predstavi “Eraritjaritjaka“, Hajner Gebels tvrdi da bi publika u teatru trebalo da bude bez ikakvih predrasuda prema tom komadu, odnosno da bi naprosto trebalo da bude nevina. “Jedino što očekujem, to je da publika bude radoznala."

"I to radoznala u pogledu nečega što ne poznaje. A to ću postići naslovom koji niko nije čuo. (...) Ova reč iz aboridžinskog jezika ima dublji značaj, a u stvari treba da posreduje neku fascinaciju nečim što je strano , ali ne u smislu ksenofobije. Umetnost je ta koja nam približava to strano, koja nam uliva određeno poštovanje prema tom stranom i to je jedan od ciljeva.“ Ako je suditi po komentaru jedne devojke, nakon završetka srpske premijere Gebelsove scenske kompozicije “Songs of Wars I have Seen“ (45. BEMUS, Beogradsko dramsko pozorište, 17. oktobar 2013): “Odavno nešto ovako neobično nisam gledala“, Gebels je uspeo u nameri da ostvari svoj cilj. O tome govori i činjenica da je Gebels najnagrađivaniji autor u istoriji najstarijeg pozorišnog festivala u nas – Bitefa, kao i da je dobitnik brojnih nagradu u domenu muzičkog i pozorišnog stvaralaštva. Gebelsova karijera kao kompozitora i muzičara, počinje tokom sedamdesetih godina XX veka, u političkom kotlu Zapadne Nemačke, koja se borila i da postane sve više otvoreno i demokratsko društvo nakon nemira kasnih 1960ih i radikalnim domaćim terorističkim pokretima koji su usledili, kao što je nastavila da se bori sa nasleđem Drugog svetskog rata. OD 1970-73, on je čak živeo u istom skvotu kao Joška Fišer, vodeći levičarski radikal u Nemačkoj, koji je na kraju bio nemački ministar spoljnjih poslova pod Gerhardom Šrederom tokom dvehiljaditih. Nešto kasnije, Gebels je počeo da komponuje za Sognenantes Linksradikales Blaserechester, levičarski protestni orkestar koji je pokušavao da donese nešto više od folk pesama i rok muzike Novoj Levici. Međutim, politika – kao kultura – je nešto prema čemu je Gebels bio prilično skeptičan, i nakon nekoliko godina komponovanja za pozorište, tokom 1980ih počinje niz konstruktivnih saradnji sa revolulcionarnim dramskim piscem Hajnerom Milerom, i počinje da razvija svoju radikalnu estetiku zasnovanu na tom skepticizmu. Foto: TANJUG/RADE PRELIĆ/bb Tako se, prema oceni kritičara, rodio potpuno autentičan, originalan, sveobuhvatan i organski umetnički izraz, koji deluje više nego osvežavajuće u srcu pustinje savremene umetničke scene. U prilog tome govore brojne predstave nastale po delima značajnih pisaca, poput Kanetija, Štiftera ili Gertrude Štajn, s čijim delom se Gebels prvi put susreo na sahrani svog prijatelja Milera, kada je eksperimentalni reditelj Robert Vilson pevao dugi segment iz “The Making of Americans“. Danas, kako je rekao u razgovoru pred beogradsku premijeru scenske kompozicije “Songs of Wars I have Seen“, on smatra da je njen fragmentarni i gotovo nečitljivi roman jedan od tri najveća romana u istoriji, uz Džojsov “Uliks“ i Prustov “U potrazi za izgubljenim vremenom“. Slagali se sa ovom ocenom ili ne, ono što je sigurno je činjenica da je Gebels uspeo u nameri da, na trenutke, delo Gertrude Štajn, poput Džojsovog i Prustovog dela, zazvuči, rečeno stihovima poznatog pesnika, kao “nov dan u pustinji“. To je uspeo da postigne kroz konfrontaciju i sintezu različitih elemenata, koje Gebels zove “dva sveta“, barokni svet Metju Lorove “Bure“ (1674), koji je izveden sa rafinovanom čulnošću gudača Ansambla 6, i onaj pluralističko-avangardni u kome su beogradski muzičari projektovali mešavinu idioma od džeza, do minimalizma do atonalnog, dopunjenog sa nekim atmosferičnim elektronskim obradama i sintisajzerima (tj. semplovima). Foto: TANJUG/RADE PRELIĆ/bb Dodajmo tome miksturu opsežnih tekstulanih odlomaka iz dela Gertrude Štajn i potencijal žanra da se proširuje eksponencijalno, i dobićemo muzičku dislokaciju osvetljenu u Štajnovkinoj predstavi ponovljivosti istorije. Pod dirigentskom palicom Šan Edvards iz Veliike Britanije, koja je ovo delo izvela premijerno u Londonu sa ansamblima London Sinfonietta i Orchestra of the Age of Enligtenment, za koje je komponovanmo, beogradski Ansambl 6, pojačan srpskim muzičarima iz oblasti rane, klasične i savremene muzike, izvanredno je izveo složenu partituru nemačkog kompozitora, prepunu tenzija između teksta i muzike, koja ga prati kao odraz u ogledalu. Ova tenzija u “Songs of Wars I have Seen“ u prilično čudnom amalgamu neobično raznovrsnih elemenata iz Štajnovkinih direktnih refleksija ratnog Pariza 1943. sa postmodernim melanžom muzičkih stilova, čini da u ovom hepeningu, nekako sve ima smisla. Muzički materijal kao celina je daleko od originalnog, iako je uvek vešto stavljen u partituru i aranžiran. Njegova uloga u odnosu na raspoloženje teksta, ponekad direktno oprečna i tako ironična, ponekad ambijent za Štajnovkin karakterističan stil slobodnih asocijacija, bila je da poboljšava, dopunjava i naglašava širu poetsku strukturu. Ova poetska struktura čini se da je izabrana da ilustruje lični pre nego politički ugao, otelovljujući njen asocijativno repetetivni literarni stil i opseg tema od poetskih uzleta mašte do činjeničnih opisa, od svakodnevnog razmišljanja o nedostatku meda, šećera i putera tokom ratnog doba, uzvišene inspiracije Šekspirom u tumačenju ponavljanja istorije i rata, i što je najvažnije, tvoreći, na taj način, redak i zadivljujući performans. U srcu ovoga je kako Gebels sam primećuje, osećanje ponavljanja istorije, pa tako u 1943. Štajn može pisati da “svet je... baš onakav kakav je bio i srednjovekovni“ i ma koliko se trudili teško je u naše vreme osuđeno na večno vraćanje istog izbeći ono što je Sioran upravo povodom Šekspira nazvao, “ljubavnim sastankom ruže i sekire“. Foto: TANJUG/RADE PRELIĆ/bb No, kako Gebels zna da tamo gde je neophodna patnja, tu je neophodna i radost, tako njegovo delo kao važan sastojak u Gebelsovom receptu nudi osećaj zabave, kao glavni ekspresivni kontrast između gracioznih žićanih tekstura i kadenci Metjua Loka i ‘nove muzike’, što je zapravo namenjeno da osvetli Štajnovkino premošćavanje dva sveta kroz istorijsko poređenje Šekspirovih i savremenih ratova. Na početku čuje se izmeštanje prošlosti i sadašnjosti, kao i razdvajanje svetova, pa ipak kako se delo odvija i napreduje, prelazi, i postepeno preklapajući i nagli, iznenadni, dovode ove svetove sve bliže i bliže. I u tekstu i u muzici ovde se pojavljuje katarzično sažimanje trivijalnog i transcendentnog, tako da, završna faza dela se bavi više opštostima rata i mira i ličnog iskustva, a konfrontacija baroka i savremenosti se zaista pomera ka komplementarnoj, i sasvim lepoj, simbiozi. Otud se na samom kraju, može slobodno reći da je Hajner Gebels još jednom uspeo u svojoj nameri da fascinira, demonstrirajući šta je nadmoćna igra bića usred sveopšte i iscrpne ordinarije, stupidnosti i ujdurmaštva savremene životne scene.

on: Songs of Wars I have seen (Music Theatre)